Kako EU pokušava regulirati internet

U današnjem svijetu internet je jedan od glavnih pokretača društvenih promjena. Po dizajnu, internet je otvoren, globalan i neovisan o tradicionalnim regulatornim granicama.

Zbog svoje globalne prirode, nacionalne vlade nisu dovoljno opremljene da adekvatno reguliraju internet. Ali, naravno, nije mudro (i opasno) dopustiti da se internetske aktivnosti odvijaju bez neke vrste propisa.

Europska unija (EU) jedan je od najistaknutijih doprinositelja regulaciji interneta. Osvrnimo se na prethodne pokušaje EU-a da donese neke regulacije u online svijet i kako će oni oblikovati internet.

1. Otvorena Uredba o pristupu Internetu

The Otvorena Uredba o pristupu Internetu stupio je na snagu u travnju 2016., a ažuriran je u lipnju 2020. Ovom uredbom uvedena su prava pojedinačnih europskih građana na pravičan pristup internetskom sadržaju i uslugama po svom izboru.

Također je davatelje internetskih usluga naložio da prakticiraju načelo nediskriminatornog upravljanja internetskim prometom. Osim u rijetkim okolnostima, davatelji internetskih usluga nisu smjeli ograničiti ili umanjiti internetski promet korisnika iz EU-a.

2. Opća uredba o zaštiti podataka

The Opća uredba o zaštiti podataka, ili GDPR, stupio je na snagu u svibnju 2018. Riječ je o širokom zakonu koji građanima EU-a daje značajnu kontrolu nad njihovim podacima. U njemu se postavljaju smjernice za zaštitu, pohranu i prijenos podataka građana EU-a.

Ova uredba proširuje definiciju osobnih podataka i nalaže da korporacije stječu ovlaštenje korisnika prije dijeljenja podataka s trećim stranama. Također zahtijeva od internetskih tvrtki da surađuju s bilo kojim zahtjevom građanina EU-a za brisanje ili ažuriranje netočnih podataka. Također moraju obavijestiti korisnike u roku od 72 sata o svakoj povredi podataka.

imamo dubinsko objašnjenje GDPR-a i njegovih implikacija, a mi smo također objasnili kako vam GDPR može pomoći da identificirate zlonamjerne stranice.

3. Zakon o digitalnim tržištima

The Zakon o digitalnom tržištu, ili DMA, predloženi je zakon koji izravno cilja na velike tehnološke tvrtke ili "čuvare vrata". Zahvatit će samo tvrtke vrijedne više od 75 milijardi eura i imati najmanje 45 milijuna korisnika mjesečno.

Ovaj zakon pokušaj je obuzdati velike tehnološke tvrtke koje razvijaju monopolsku moć i popratna ograničenja korisničkog iskustva. Zakon ima oko 20 pravila koja ciljaju na percipirano antikonkurentsko ponašanje tih tvrtki. Tvrtke bi bile kažnjene za nepoštivanje kazni do 10% njihovih svjetskih prihoda.

DMA ima velike implikacije na Big Tech. Na primjer, ako račun prođe, Apple će naložiti da otvori App Store za alternativne aplikacije za plaćanje ili riskira kaznu. Aplikacije za chat, kao što su WhatsApp, Facebook Messenger i iMessage, morale bi biti interoperabilne jedna s drugom i s konkurentima.

Također, Google bi morao ponuditi alternative vlastitim uslugama na Android pametnim telefonima, a Apple će biti dužan dopustiti korisnicima iOS-a da izbrišu Safari i druge vlasničke aplikacije i usluge.

4. Zakon o digitalnim uslugama

The Zakon o digitalnim uslugama, ili DSA, sestrinski je zakon DMA, a to je propis koji je posebno usmjeren na online platforme. Online platforme izrasle su u velika zajednička mjesta za sastajanje ideja, vijesti i razmjene dobara i usluga.

No, svaka od ovih platformi ima različita pravila upravljanja i tajanstvene algoritme, ostavljajući korisnike na milost i nemilost svaki njihov hir. Svrha Zakona o digitalnim uslugama je jasno odrediti prava korisnika i odgovornosti internetskih platformi.

Kao i kod DMA, veće organizacije imat će više obveza prema DSA. Najveće tvrtke, poput Mete i Googlea, koje imaju najmanje 45 milijuna korisnika u EU, bile bi najviše pod lupom.

Zakon o digitalnim uslugama uspostavit će propise na razini EU-a za rad društvenih mreža i tržišta. To uključuje direktive o oglašavanju i propise o prodaji ilegalne robe ili usluga na internetskim tržištima. Prema DSA, velike online platforme također moraju osigurati barem jedan sustav rangiranja koji se ne temelji na profiliranju.

Što je najvažnije, DSA će zahtijevati velike online platforme poput Facebooka i Instagrama kako bi svoje algoritme učinili transparentnim za korisnike. Također će zabraniti "tamne uzorke" ili manipulativna sučelja dizajnirana da utječu na odluke korisnika.

Potencijalni utjecaj propisa EU-a

Sada kada smo prošli preko zakonitosti, postoji jedno važno pitanje na koje treba odgovoriti. Kako možemo očekivati ​​da će ti zakoni preoblikovati internetski prostor?

1. Bolja zaštita podataka za potrošače na mreži

Budući da internetske tvrtke nastavljaju tretirati korisnike kao proizvode za prodaju onima koji su ponudili najvišu ponudu, privatnost podataka ostaje nedostižan cilj.

Osim što se pridržavaju zakona EU-a u Europi, tvrtke bi mogle biti prisiljene ponuditi korisnicima na globalnoj razini prava na podatke koja zahtijevaju pravila. Barem radi jednostavnosti ili ujednačenosti.

Prema BBC-ju, Apple tvrdi da će odredbe u DMA-u stvoriti probleme privatnosti i sigurnosti za njegove korisnike. Iako nije baš neutemeljen, ovo je očekivani odgovor. No, potpuno usvajanje može uštedjeti troškove i pojednostaviti usklađenost tvrtki s propisima, budući da neće morati prilagođavati zahtjeve privatnosti po regijama.

To znači da bi korisnici izvan Europe mogli imati koristi od zaštite podataka koju pružaju ovi zakoni EU-a.

2. Povećana interoperabilnost

Prema DMA-u, nezavisne aplikacije i usluge moraju biti interoperabilne. To učinkovito izjednačava uvjete za velike i male platforme, što je dobra stvar.

Međutim, postoje stvarni sigurnosni problemi kao npr oslabljena enkripcija, što bi moglo ugroziti privatnost korisnika i učiniti napore EU kontraproduktivnim.

3. Potencijal za cenzuru

Konačno, ovi propisi mogu ograničiti potencijal rasta tehnoloških tvrtki, posebice onih sa sjedištem u Europi. Dodatni propisi mogli bi ih staviti u nepovoljan položaj u odnosu na tvrtke koje nisu članice EU-a. Uz sve više propisa EU-a o sadržaju, internetske tvrtke mogle bi biti prisiljene cenzurirati sadržaj za svoje europske korisnike.

Treba li internet nadzirati?

Kako je internet postao sve veći dio naših života, vlade shvaćaju ogromnu moć koju su internetske tvrtke prikupile. Dopuštanje monopola nad tako vitalnim društvenim alatom je nezdravo, stoga su napori EU-a ključni korak prema održavanju poštenog natjecanja i suvereniteta korisnika kako internet napreduje.

Tko je vlasnik interneta?

Pročitajte dalje

O autoru